Srpske Pravoslavne Crkve 1. februar 2003. godine DOKLE
BLACENJA BEZ MJEDORAVNIH DOKAZA Hrvatskoj javnosti ovih je dana servirana jos jedna navodna pedofilska afera. Ovoga puta rijec je o jednom visokom predstavniku Srpske Pravoslavne Crkve koji je optuzen za pedofiliju sto je jednom utjecajnom hrvatskom dnevnom listu bio povod da neprovjerene optuzbe protiv tog covjeka i pisanje jednog lokalnog srpskog lista iskoristi za zlonamerno nasladjivanje i blacenje doticne osobe na nacin suprotan svim temeljnim pravilima novinarske profesije. U svom clanku objavljenom na posljednjoj, inace najcitanijoj strani novina, list donosi komentiranu vijest u kojoj, s punim imenom, prezimenom, redovnickim imenom i fotografijom, jednoga pravoslavnog episkopa predstavlja kao pedofila, s tim da si autor teksta dozvoljava, bez ikakvih dokaza, tog coveka unapred etiketirati kao “razbludnog episkopa”. Potom slijede pikanterije i detalji vezani za optuzbe koje su tuzitelji iznijeli i sugestija da je osoba otprije “problematicna”. Ne braneci pedofiliju i ne proglasavajuci doticnog covjeka unaprijed niti krivim niti nevinim – jer taj posao u tzv. civiliziranom drustvu obavljaju ovlastene institucije koje se nazivaju sudovi – valja podsjetiti da je takav novinarski pristup krajnje nemoralan i strogo zabranjen, kako prema vazecim zakonskim odredbama (Zakon o javnom priopcavanju, koji strogo brani bespotrebno i zlonamjerno javno iznosenje detalja koji bi mogli nekoga kompromitirati itd., itd), tako i prema svim profesionalnim i etickim pravilima novinarske struke koja ne moze trpjeti da se ikoga, a pogovoto ne unaprijed i bez ikakvih dokaza, osudjuje i etiketira. Medjutim, premda se radi o tekstu kakav se u novinarskim udzbenicima prikazuje kao primjer kakav novinarski tekst – ne smije biti, rijec je o pristupu koji se temelji upravo na neobuzdanom i proizvoljnom etiketiranju, blacenju i nasladjivanju nad tudjim slabostima, a koji se u tom dnevnom politickom listu odavno uvrezio.... ... Buduci da ne mozemo i ne namjeravamo mijenjati ikoga doli same sebe, umjesto da se pitamo kakve su to novine, kakvi su to novinari, kakvo je ovo drustvo i moze li ono biti drugacije i bolje – zapitajmo se ovoga puta, svako za sebe: kakvi smo to mi? Jer, kako netko rece, kakvi smo mi, takva ce biti i Hrvatska. A to, medju ostalim, znaci i pitanje trebaju li takve novine i dalje kupovati i citati krscani i ostali ljudi dobre volje kojih u ovoj zemlji, unatoc tomu sto to danas nije niti moderno, niti pozeljno, niti previse pametno – ipak jos uvijek ima. |
