INTEGRALNI TEKST INTERVJUA KOJI JE LISTU «POLITIKA»
DAO EPISKOP KANADSKI G. GEORGIJE

Preosveceni, sta nam mozete reci o vasem casopisu Istocnik i sa kojim motivima ste krenuli u njegovo izdavanje?

Istocnik je krenuo januara 1987. godine u zelji da bude svjedok zbivanja iz zivota novoosnovane Eparhije kanadske. Kao sto mu i ime znaci, on je svjedocio, od tada i sve do danas, sa originalnim, 'izvornim', tekstovima koje je donosio. Kakvo je to svjedocenje bilo, govori i podatak da je list sada u sedamnaestoj godini izlazenja, bez prekida, a uvijek sa izvornim, ranije neobjavljenim tekstovima, i sa tirazom od sedam hiljada primjeraka, od cega se najveci dio dostavlja na adrese pretplatnika sirom svijeta.

Posebno mesto u ovim danima pripada vasem poslednjem broju posvecenom 200. godisnjici od Prvog srpskog ustanka. Tim povodom dolazite u otadzbinu. Sta novi broj donosi?

Specijalno izdanje "Istocnika" donosi neobjavljene clanke vezane za Prvi srpski ustanak, iz pera nasih saradnika i prijatelja: Prof. Dragoljuba Zivojinovica, Antonija ?urica, Dragimira Brajkovica, Dr. Srde Trifkovica, pjesnika Dobrice Erica i niza drugih saradnika lista. Pokusavajuci da damo svoj doprinos obiljezavanju ovog velikog istorijskog dogadaja – dogadaja iz kojeg slijedi nasa cjelokupna moderna istorija – uspjeli smo da okupimo jednu izuzetnu autorsku ekipu. Poenta je da su pogledi na ta kljucna desavanja 1804. godine, kod svih ovih cijenjenih i umnih ljudi duhovno kompatibilni u tom smislu sto naglasavaju kontinuitet srpskog istorijskog bica od Kosova do danas. U ovo nase nesrecno vrijeme kontraverzi i zamagljivanja stvari koje bi morale biti kristalno jasne, "Istocniku" se, eto, posrecilo da je u ovom tematskom broju, dobio najkompaktniju grupu saradnika, narocito iz starog kraja. Dijelom zbog ugleda koji list ima, ali, na zalost, dijelom i zbog takve klime u Otadzbini, gdje se kod nekih osjeca nelagoda sto se obiljezavanju 200-godisnjice Prvog srpskog ustanka pridaje tolika paznja. Kao da je 'Istocnik', ne nasom namjerom, postao jedno od rijetkih utocista za ljude koji svojim pisanjem zagovaraju i promovisu jedinstvo srpskog duha, i u vremenskom i u prostornom smislu.

Na kakav odziv nailaze ovakvi Vasi pokusaji duhovnog povezivanja medu nasim ljudima u rasejanju, a na kakav u otadzbini?

Da se opet vratimo etimologiji. Naziv lista govori o nasem opredjeljenju, koje je za mene obaveza, da se napajamo sa naseg duhovnog izvora. Desavanja unutar same Srpske crkve u rasejanju u drugoj polovini 20. vijeka najbolje pokazuju koliko je pogubno presijecanje zila koje su prirodno usmjerene tom izvoru. U godinama kada je postojalo istinsko zastranjenje i nerazumijevanje izmedu otadzbine i dijaspore, mi smo radili na tome da se takav odnos prevazide i promijeni. Mozda je to odbilo neke ljude i na jednoj i na drugoj strani, ali pokazalo se da se radi o manjini. I sto je najvaznije, bar kad je rijec o prostoru Kanade, sve evidentnije je da se i ti ljudi sada vracaju svojoj duhovnoj matici i da bivaju primljeni sa lakocom, jer je rijec o njihovom prirodnom duhovnom okruzenju.

Pomaze li otadzbina u tome, ili samo mudro cutke posmatra?

Tesko da bi se cutanje i bilo kakvo izmicanje kada je rijec o duhovnom povezivanju nacije moglo nazvati mudrim. Prije ili kasnije za takvo ponasanje placa se skupa cijena. Otadzbinu cine pojedinci, ljudi slobodne volje i nekih istovetnih crta duhovnog profila, a ne nuzno institucije, narocito politicke, koje te ljude u odredenom vremenskom trenutku predstavljaju. Bar smo mi, Srbi, na nasim prostorima, tu lekciju savladali. Nama je vazno da smo uvijek imali dobar i duhovno zdrav odgovor pojedinaca na svim srpskim prostorima, kojim god povodom da smo se tamo obratili i obreli. 'Istocnik' sa svojim stalnim prijateljima i saradnicima, samo je jedan dio te price. Njen drugi dio je isto tako vazan: kada se na desetine hiljada prognanika iz Otadzbine zateklo na prostoru Kanade, nasli su vrata Crkve sirom otvorena.

Koji su za Vas kljucni problemi sa kojima se danas srpski narod suocava, bez obzira gde zivi?

Upravo to da se svaki taj, danas, na zalost, odvojeni dio srpskog bica, prepozna kao dio jednog naroda. To je preduslov za rjesavanje svih drugih nasih problema, ukljucujuci tu i ekonomske. Neka se niko ne zavarava. Bez stabilne, zaokruzene nacije, nema ni stabilne ekonomije. Ako nista drugo Srbi u rasejanju nisu mogli da nauce, to svakako jesu. I mislim da je to njihova vrlo glasna i jasna poruka Otadzbini.

Kako Vi iz perspektive misionarenja vidite danas srpski korpus u rasejanju, koji su problemi koji ga najvise muce i gde je za njih izlaz?

Srecom, vremena rascjepkanosti i razjedinjenosti su, uglavnom, iza nas. Onog trenutka kada je poceo proces pomirenja unutar Srpske crkve u rasejanju, nestalo je i onih strasnih podjela i razdvajanja u tabore. Naravno, tragicna desavanja na srpskim prostorima takode su ucinila izlisnim te sukobe. Uzrocnici raskola su nestali unutar drzave i nije imalo motiva za dalje odrzavanje tenzije raskola u dijaspori. U meduvremenu stigli su i novi srpski imigranti, ljudi koje je nevolja okrenula Crkvi, i koji u njoj nisu trazili filter za utvrdivanje necije stranacke pripadnosti. Mislim da je to bilo jako vazno pred suocenje nase dijaspore sa onim kljucnim problemom sa kojim se ona susrece ili ce tek poceti da se susrece, a to je utapanje u neku siru maticu koja bi izbrisala obiljezja nacionalnog identiteta. To moze biti nestajanje u politicki diktiranom 'melting potu' kakvo imamo u Americi, ali isto tako i u crkvenom pogledu, u utapanju u Americku pravoslavnu, ili u Grcku crkvu, koja je pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijarsije. Ukratko, Srbi van matice moraju da se izbore za svetosavlje kao svoj izvorni i nepatvoreni doprinos Crkvi u cjelini i kao okosnicu svog nacionalnog identiteta.

Gde je u svemu tome mesto Srpske pravoslavne crkve i ima li prostora da ona agilnije i efikasnije krene u borbu za zblizavanje sabrace silom razdvojene?

Nasa Srpska crkva jedino je duhovno jezgro koje nas danas okuplja kao cjelinu i u kom se svi osjecamo svoji na svome. Crkva je ista i ovdje i tamo, bez obzira kako razliciti uslovi vladali u tome "ovdje" i u tome "tamo". Ali tu valja naglasiti jednu vaznu stvar: Crkva nije ni politicka pa cak ni nacionalna organizacija. Ona je Tijelo Hristovo kojeg cine udovi sabrani u jednu cjelinu. Svi mi cinimo to Tijelo, svojom slobodnom voljom koju nam je Bog darovao. I taj naglasak na slobodnoj volji pojedinca ovdje je presudan. I pored svoje moci, Srpska crkva ne djeluje ni kao politicka snaga niti na bilo koji nacin primorava ljude da nesto cine. Nasa osnovna poruka bila je i bice: primite i uzmite Tijelo Hristovo i Krv Hristovu; sjedinite se sa Gospodom u svetoj tajni Pricesca. Tek tada braca mogu da osjete da su dio jedne cjeline da ne mogu i ne smiju biti razdvojeni. A onda ce se odgovori sami ukazati.

Sta bi matica trebala da promeni u svom odnosu prema rasejanju, a sta bi rasejanje moralo da popravi kod sebe?

Cini mi se da odgovor na prethodno pitanje vrijedi i u ovom slucaju. Mi smo jedan narod, nase kolektivne teznje iste su, gdje god se nalazili. Srbin ne moze bez Otadzbine, ni tamo, na svom kucistu, kad prijete da mu je otmu, ni ovdje, u rasejanju, gdje je trazi i gradi u nekim svojim duhovnim oazama, u svom domu, u Crkvi. Srbi u rasejanju rijec 'Otadzbina' pisu sa velikim pocetnim slovom. Mi ovdje mozemo samo govoriti o tome kako da iskoristimo situaciju da se jedan dio nacije, iz raznih razloga, nalazi 'na privremenom radu', kracem ili duzem. Jer ta iskustva koja se sticu zivotom u rasejanju, mogu biti dragocjena Srbima u Otadzbini. I tu se, prije svega, radi o tome da svako za sebe, pojedinacno, prevlada u sebi neke svoje barijere. Da brat bratu vjeruje, a ne da se desava, sto je danas gotovo pravilo, da vise vjerujemo onima iz vana koji nam zlo cine, a jos gore misle nego svojim najrodenijima. Da imamo motiva i razloga, da nam je dobro da razmisljamo da se vratimo u svoju Otadzbinu. Da se ne zaboravimo, otudimo od svojih zivotocnih istocnika, svetinja i svetitelja iz kojih smo iznedreni. Da ne odumremo ni u tudini ni u otadzbini radi slabog poroda ili beznada koje nas tolike godine tisti. Evo, u ovom novom broju 'Istocnika', dr Srda Trifkovic, cije poznavanje zakulisnih tokova svjetske politike fascinira i dubinom i realnoscu, postavlja alarmantno pitanje u naslovu svog teksta o Prvom srpskom ustanku: «Ko ce da slavi trista godisnjicu?» Evo pogleda iz dijaspore, sa strane, trezvenog i strasnog istovremeno. To je slika stvarnosti u koju se svi moramo zagledati da bismo nasli izlaz za svoj narod.

Sta smo izgubili ili dobili kao narod za ovih 200 godina i kakav nauk mozemo izvuci iz tog perioda za dane koji dolaze?